Na jednoj grupi na fejsu je žena koja je zlostavljana od strane muža napisala objavu. Temeljem komentara koji su uslijedili, napisala sam ovaj tekst. Ponekad u najboljoj namjeri, nespretnim odabirom riječi možemo napraviti više štete nego koristi. Molim vas, čitajte i dijelite.

Obiteljsko je nasilje jako kompleksna pojava koja u konačnici mijenja mentalni sklop žrtve. Volontirala sam sa žrtvama obiteljskog nasilja i u utočištu upoznala prekrasnu ženu. Pametnu, ugodnu, dragu, s predivno odgojeno dvoje djece. Udala se za tog muškarca i sve je u početku bilo dobro. Kao branitelj je bio u penziji i imao dosta novaca. Tražio je od nje da da otkaz, kao, imaju dovoljno, neka bude kod kuće, neka se posveti djeci… i dala je otkaz. Sve super.

Zlostavljanje nikada ne počinje prebijanjem, nemojte se zavaravati. Da počne naglo, žrtva bi imala šanse odmah otići. Ovo se odvija po procesu „kuhane žabe“. Žrtva između udaraca ima dovoljno vremena idile bez udaraca da se privikne na nove udarce. Tako je krenulo kod nje, od laganih omalovažavanja, vrijeđanja, obezvrijeđivanja, pa koje naguravanje, pa šamar, pa žešći udarci, pa prebijanje. Između svakog je bilo dovoljno moljenja za oprost, objašnjavanja kako je izgubio kontrolu, kako on nju voli i kako neće nikada više. I svaki put razdoblje mira u kojem je bio najbolji na svijetu. Nama, koje nismo to prošle ovakvo ponašanje izgleda kao tipično ponašanje jednog zlostavljača, osobi koja je s njim izgleda potpuno drugačije (jer se njen mentalni sklop mijenja). Nisu mu se sviđale njene prijateljice, ljutio bi se kada bi otišla nekome na kavu, pljuvao po svima.

Pričala mi je kako joj je govorio da je glupa i nesposobna (ne zaboravite upravo ove riječi, jako su bitne za nastavak) i kako bi mu trebala biti zahvalna što ju takvu trpi i hrani, jer bi je netko drugi zatukao takvu. Radi se o manipulaciji žrtve i uvjeravanju da je zbilja nesposobna za samostalan život, a ujedno je takve uvrede drže podalje od okoline.
Kako je zlostavljanje odmicalo, povjerila se sestri, sestra je reagirala slično kao žene koje su ostavile komentare – reagirala je jako burno i rekla joj da je glupa što to trpi i nesposbna jer nije do sada nazvala policiju ili otišla od njega. Eh… i tu se u žrtvi sruši cijeli svijet – konačno uviđa da je njen zlostavljač u pravu, sada je i od nekoga drugog dobila potvrdu onoga što joj on govori, stvarno je glupa i nesposobna.

Ova prekrasna žena mi je u suzama rekla kako je u tom trenu pomislila kako je njen muž u pravu i kako bi mu trebala biti zahvalna što ju on trpi takvu glupu i nesposobnu. To je trenutak u kojem nekad emotivno stabilna osoba preuzima mentalitet žrtve, odnosno „žaba je kuhana“. Mislila je da je normalno da ju koji put istuče jer je glupa i nesposobna, ta ona je kriva, ali je on dobar čovjek jer ju trpi…

Ipak, u njenom je slučaju počeo mlatiti njihovog sina i tu je pukla. Ponovo se povjerila sestri, sestra joj je plakala i molila je da ga prijave policiji. Žrtva se bojala prijave jer je bila uvjerena da će on ubiti nju i sestru i djecu… ipak na kraju pristala.

I tu se njena agonija okončala. Smještena je u utočište, i ona i djeca su došli sebi, preko utočišta je pokrenuta brako razvodna parnica, djeca su pripala njoj (a ne zlostavljaču, iako ju je on uvjerio da će joj uzeti djecu ako se ikada razvedu), dobila je alimentaciju i našla posao u gradu u kojem živi njena sestra. Izgubila sam kontakt s njom, sjećam se koliko je bila sretna kada je shvatila da je moguće živjeti daleko od nasilnika i da njegove priče uopće nisu istina i da je svijet puno, puno veći od ona 4 zida koja je smatrala cijelim svijetom… nadam se da je sretna.

Znate kako izgleda mentalni sklop žrtve? Zamislite da vidite sliku (ako imate koju u blizini, pogledajte) i da se usredotočite na samo jedan detalj. Vi vidite samo taj jedan detalj koji je crne boje i ne vidite ništa više. Osim tog detalja ne vidite ništa drugo. A oko njega se nalazi cijela slika koja možda prikazuje neku sasvim drugu priču od one koju kazuje samo taj jedan detalj. A izvan te slike je cijeli jedan zid na koji opće ne obračate pažnju, cijeli jedan svijet koji vam je nepoznat – jer vi buljite u jedan jedini detalj. E, mentalni sklop žrtve je sličan tom buljenju u jedan detalj. Žrtva nasilja ne može „vidjeti“ ono što vidi emotivno „normalna“ osoba. Život u nasilju je život u strahu uslijed kojeg oranizam izlučuje hormone koji potpomažu generiranje nama koje ne prolazimo taj pakao, potpuno nerazumljivih emocija, zaključaka i postupaka.

Poznajem ženu koja godinama nije spavala. Bojala se da će on ubiti djecu na spavanju. Kako je radio ujutro, kada je sve očistila vani i unutra onda je odspavala, što sjedeći, što stajajući. Ponašala se nama potpuno neshvatljivo. Živjela je u strahu 24 sata dnevno, svaki dan u tjednu, svaki tjedan u godini… od straha i neispavanosti je bila potpuno sluđena.

Molim vas da žrtvama prilazite smireno, nemojte im nikada reći da su glupe i nesposobne (tako ćete im samo potvrditi ono što im njihovi muževi već odavno govore), recite im da nisu zaslužile takav život, da su zaslužile da ih se tretira s poštovanjem i ljubavlju, a njihovu djecu nježno i s ljubavlju.

Savjetujte im da pozovu policiju. Policija je DUŽNA žrtvu informirati o mogućnosti smještaja u utočištu. Žrtvi će se odrediti smještaj u utočištu ili ako joj je život ugrožen i ako joj on prijeti smrću, žrtva će ostati u stanu ili kuću (ne, nema veze što kuća ili stan nisu njeni!!!) a zlostavljač će dobiti zabranu prilaska (čak i ako je vlasnik kuće/stana).
U utočištu se razvod prilično brzo riješi, žrtva dobiva djecu (one su uvjerene da će im muževi uzeti djecu, to je česti razlog zbog kojeg ostaju u paklu zlostavljanja) i dobiva alimentaciju.

U ovom trenu kada ovo čitate postoje žene koje su upravo premlaćivane, koje su uplašene, kojima je uzeto ljudsko dostojanstvo, koje su gažene…

Molim vas, budite nježne prema tim ženama… možda je nježnost koju dobe od vas prva nježnost koju će doživjeti nakon puno, puno vremena.

Autor: Petra Varšić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *